Foto-esej · četiri kadra

Nonšalantno

Jedan dan u Sarajevu s Janom — gradom koji se ne žuri i čovjekom koji se žuri još manje.

kreni dolje

Neki gradove jure. Jan ih pusti da dođu k njemu.

Jan sjedi opušteno za stolom u sarajevskoj čaršiji, iza njega Vijećnica i konobarica s pladnjem — Baščaršija — stol koji kao da ga je čekao.

01 Baščaršija · popodne

Grad te ne žuri

Stol u čaršiji, Vijećnica iza leđa, kava i kola na dohvat ruke. Jan sjedi kao da mu je taj stol rezerviran još od 1531. Konobarica nosi pladanj, golubovi rade svoje — a on tek lagano podigne pogled.

Nonšalancija ovdje nije poza. To je stav prema vremenu: ono prolazi, ti ostaješ miran.

Jan otvara vrećicu s burekom za drvenim stolom, uz jogurt, čaše i bocu kole — Burek iz papira, jogurt sa strane — obvezno.

02 Pauza za gorivo

Ručak je obred

Burek izlazi iz papira kao iz kapsule vremena: još vruć, mastan taman koliko treba, uz jogurt i čašu vode koja se nikad do kraja ne popije.

Telefon sa strane, razgovor spor. Ovdje se ne jede da bi se nastavilo dalje — jede se jer je to cijela poanta.

Jan s naočalama sjedi prekriženih ruku na maloj ružičastoj dječjoj stolici u dvorištu — Ružičasta, dva broja premala. Savršena.

03 Negdje u dvorištu

Prijestolje je ondje gdje sjedneš

Ružičasta dječja stolica, dva broja premala, usred dvorišta s geranijama. Netko drugi bi tražio nešto veće.

Jan jednostavno sjedne, prekriži ruke i pretvori komad plastike u prijestolje. Cijela tajna opuštenosti staje u jedno pravilo: nikad ne izgledaj kao da ti je išta neudobno.

I onda, naravno, uslika grad — da sve ostane.

Četiri kadra, jedan dan, nula žurbe. Sarajevo je samo poslužilo kulisu.